26.03.2007., ponedjeljak
Što sam poduzela
Trebalo je nešto učiniti.
Nešto poduzeti – kako kažu.
Opet mi se činilo da dlanovima pokušavam zahvatiti trenutak koji mi se upravo događa a da mi on uporno curi kroz prste i neuhvatljivo otječe od mene bolno neproživljen.
Prestala sam razlikovati trenutke koje proživljavam istinski i one koji mi se događaju na toj skliskoj, neuhvatljivoj površini. Izgubila sam se malo unutar sebe same, ali katkad mi je tako godilo to stanje duhovne dezorijentiranosti. Iz te zbrke uvijek bi se izrodilo nešto dobro – neka spoznaja, odluka ili barem kakva dobra rečenica za intimnu uporabu.
On je, tamo negdje s druge strane telefonske veze, i dalje govorio. Pojma nemam o čemu jer nisam slušala. Čula sam ga samo na slušnoj razini, kao neki neodređen glas u daljini o kojem ama baš ništa ne ovisi. Ta moja nezainteresiranost za to što mi je govorio i meni je samoj bila pomalo otužna. Jedino što sam željela bilo je spustiti slušalicu, a nisam mogla smoći hrabrosti za taj korak poslije kojeg više vjerojatno ne bismo postojali. Kao što ne postojimo ni sada, dok držim na uhu tu slušalicu iz koje ne dolazi ništa istinski upotrebljivo. Ništa čime bih mogla osmisliti i opravdati trenutak. Ništa što bi me nahranilo.
Ako spustim slušalicu, osjećat ću se loše – lošije nego sada, dok je držim na uhu tako uzalud. Ipak, trebalo je nešto učiniti. Nešto poduzeti, kako kažu, jer taj me razgovor prijeteći praznio. Praznina je napredovala sa svakom novom riječju koja me nije zanimala, sa svakim pokušajem da se prisjetim koliko su mi te riječi s druge strane jednom, ne tako davno, bile važne. Uplašila me ta praznina koja je zjapila iz negdašnje iluzije.
„Moram ići“, rekla sam iznenada, usred jedne od njegovih nedočekanih rečenica. Trebala sam možda još izgovoriti neku laž, nešto što bi uvjerljivo zvučalo kao razlog naglog odlaska, ali znala sam da ću se osjećati jadno ako je izgovorim. „Jednostavno moram ići“, ponovila sam. „Moram nešto poduzeti, i to je sve.“ Eto, to sam poduzela. I spustila sam slušalicu, s osjećajem da se svemir između naša dva telefonska priključka odjednom proširio, izdužio i još dublje zamračio.
|
- 22:03 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
18.02.2007., nedjelja
I ja tebe
„Podsjeti me… zašto smo ti i ja samo prijatelji?“ pitao me gledajući me drito u oči. Nije nebitno da je netom prije tog pitanja njegov pogled neko vrijeme boravio na mojim nogama koje su nenamjerno izazivale. Bile su, naime, u crnim mrežastim čarapama i crnim čizmama s povisokom petom, ali nikako ne zbog njega niti zbog nekog drugog stvarnog muškarca koji se mogao naći na putanji moga današnjeg kretanja. Obu(k)la sam ih u sve to zbog sebe same, ili možda zbog nekog potencijalnog muškarca kojega bi vrijedilo sresti, ali kojega, za razliku od njega, nisam srela. Njega sam srela. I sad smo, eto, pili kavu – on, ja i moje noge. S njima je lakše nego sa mnom uspostavljao dijalog.
„Zašto smo samo prijatelji?“ ponovila sam njegovo pitanje, naglašavajući ono samo ne bih li ga podsjetila koliko to samo koje imamo može biti dragocjeno. „Možda zato što si ti oženjen“, dosjetih se. „Ha, ha, ha“, slatko se nasmijao moj samo prijatelj, odmahujući rukom koja je u zraku ispisivala neizgovorenu rečenicu: „Molim te lijepo, kad je bračno stanje kome bila prepreka za tjelesni užitak?“
Onda sam se ja slatko nasmijala. Smijala sam se još i više kad je dodao: „Ako ikad poželiš… ako ti se bude seksalo, onako, bez obaveza… znaš da me uvijek možeš nazvati?“
„Ma sjajno“, rekoh. „Dakle, više nismo samo prijatelji. Mi smo još i više od toga jer si ti upravo postao moj potencijalni seksualni serviser.“
Sad se on slatko smijao. „Uvijek mi se sviđao tvoj mozak“, rekao je. „Ali, sviđaju mi se i te noge… noge“, ponavljao je imenujući ono u što je zurio kao u neku umjetninu koju je zatekao na mjestu na kojem je nije očekivao.
U jednom trenutku počelo me sve to zabavljati. Ne kao situacija, nego kao vizualizacija neke potencijalne situacije. „Dobro, a gdje bi me ti vodio na seks?“ pitala sam, vođena potrebom da svoju vizualizaciju smjestim u neki konkretan prostor. „Ne brini ti za to“, rekao je samouvjereno. „Pa ipak, reci mi, zanima me“, inzistirala sam. Zanimalo me gdje oženjeni muškarci obično 'servisiraju' svoje samo prijateljice. On je na to zavukao ruku u džep sakoa, izvukao iz njega ključeve i zaljuljao ih preda mnom smiješeći se. „Kad budeš doista htjela, saznat ćeš i adresu“, rekao je osmjehujući se zagonetno. Tu me vizualizacija prestala zabavljati.
Prebacila sam svoju lijevu, u čarapu umreženu nogu, preko desne. Samo sam im zamijenila položaj. Taj nepromišljeni potez opet je moje noge postavio u središte radnje tog zbivanja, popularno zvanog kava. Mozak je postao irelevantan. Njegov je curio po skulpturi mojih umreženih nogu, a moj je dospio u… drugi plan. Ipak sam ja samo žena. I samo prijateljica.
Zazvonio mu je mobitel. Pogledao je u mali zaslon tko ga zove i našao se u neprilici. „Oprosti, moram načas izaći“, promrmljao je i izjurio. Kroz stakleni zid kavane vidjela sam kako se javio čim je izašao. Dozvala sam konobara, platila, obukla kaput i pokrenula svoje 'umrežene' noge na odlazak. Vani, pred kafićem, mahnula sam mu smiješeći se. Mahao je desnom rukom da pričekam, ali ja sam nastavila odlaziti. „I ja tebe“, čula sam ga kako u mobitel govori svojoj ženi dok sam ulazila u auto.
|
- 10:58 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
17.02.2007., subota
Nešto posve (o)sobno
U jednoj sobi, davno, predavno za kalendarsko sjećanje, htjela sam govoriti o sebi. O sebi iznutra, onoj koja se izvana ne vidi. Ležala sam tada u onom tuđem, prevelikom krevetu, koji nisu uspijevala ugrijati naša dva tijela – tvoje hladno a blisko, moje toplo a daleko – i osjećala cijelu tu navalu riječi koju je bilo besmisleno izgovoriti. Riječi su preplavile krevet i na sve su se strane iz njega prelijevale, onako neizgovorene. Jedino što me plašilo u tom času, bila je lakoća kojom sam ih prešutjela.
Sjećam se te sobe, iako je bilo davno. Krevet je bio neprirodno širok. (Krevet koji ostavlja previše prostora za udaljenost.) Noćni ormarić bio je postavljen uz lijevu stranu kreveta, a desna je strana bila priljubljena uza zid. Cijela je soba djelovala tek kao obris, kao skica za sobu. Osim namještaja i nas dvoje, u njoj nije bilo ničega. Čak ni prozora. Možda sam je zato htjela popuniti riječima?
Ne mogu shvatiti zašto sam baš tada, u toj sobi, poželjela sve one rečenice o sebi pustiti van. To nikako nije bila soba koju bih poželjela za stanište svojih misli, za domovinu svoje riječima oblikovane osobnosti. Bio je to posuđen prostor otključan posuđenim ključem – prostor u koji se više nikad nismo vratili. Soba bez prozora, s pogledom samo u sebe.
Bilo je to u vrijeme kad sam ja još bila samo ja. Ja bez drugih. Bio si tamo sa mnom, ali zapravo nismo bili zajedno. Tada još nisam znala željeti. Jedino što sam željela, bilo je reći sve ono što sam o sebi spoznala dok smo tamo ležali, ali taj monolog bio bi daleko neumjesniji od znoja koji nam se ni tada, ni nikad kasnije, nije dogodio.
Pa sam prešutjela tu probuđenu sebe. Odgodila je – možda sve do danas, dvadeset pet godina kasnije, kad sam poželjela sagraditi svoju malu, virtualnu sobu u kojoj ću se ispisivati. Sobu s pogledom.
|
- 01:29 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
